Uprkos "pouzdanim" informacijama o dolasku "obrijanih vehabija" i drugih ekstremista na (kontra)proteste, okupljanja u Parku „Mladen Stojanović“ i na Trgu Krajine prošla su bez značajnijih incidenata. Navodno, na dan protesta policija MUP-a Republike Srbije zaustavila je grupu ljudi koja se uputili ka Banjaluci, a u njihovim prtljažnicima otkrili su oko 40 letvi/palica. Jedna grupica stranačkih aktivista iz Saveza za promjene pokušala je nasilno da uđe u zgradu RTRS-a, međutim, interventna policija je ovu namjeru osujetila, a MUP Srpske dodatno ojačao kordon policije koji je prekidao direktne putne komunikacije između ove dvije lokacije.
Time je MUP Srpske pokazao da ima respektabilne operativne mogućnosti, za razliku od političara Szp-a (koji su vlast na državnom nivou i opozicija u entitetima) i bloka oko SNSD-a (koji čini opoziciju na državnom nivou i vlast na entitetskom), koji i ovog puta nisu ništa ponudili građanima. Budući da su oba bloka vlast na različitim nivoima sistema, te da drže približan broj lokalnih samouprava u svojim rukama, u ovom trenutku nikom od njih se ne može priznati status opozicije i abolirati od bilo kakve odgovornosti.
Bezidejnost protesta i kontramitinga
Suštinski, nikakve razlike nije bilo između naracije na oba skupa, jer i jedni i drugi su se međusobno optuživali za izdaje, razne afere i malverzacije s novcem. Iako se Szp pokušao predstaviti kao nešto novo na političkom tržištu, osim nekreativne kopije opozicije Srbije iz 90-ih tokom rušenja Miloševića (od naziva "Savez za promjene" do istih parola tipa "Gotov je" ili postavljanja ultimativnih zahtjeva kao što je "prinudna uprava na javnom RTV servisu" i sl.), do reciklaže istrošenih političkih ličnosti: Čavić, Ivanić, Tadić, ništa novo nije viđeno. Međutim, razlika između ove opozicije u Srpskoj i one u Srbiji 90-ih, leži u tome da je Milošević izgubio a Dodik pobijedio na izborima. Optužbe na račun vlasti u Srpskoj da se bavi izbornim inženjeringom stoje samo ako SDS za to optuži i sebe. Ako ništa, svima je poznato da zajedno "u talu" sa SNSD-om poslije zatvaranja biračkih mjesta poništavaju listiće koji daju glas trećim opcijama.
S druge strane, SNSD, DNS i SP ništa vitalnije nisu izgledali. Iako se mora priznati da je stranačka koreografija sa desetinama srpskih zastava i ponekom ruskom, barem simulirala veći stepen samopouzdanja. Ostao je zapažen trezven nastup Darka, sina generala Ratka Mladića, koji je pozvao ,,braću iz parka'' da se sve raspravi u Skupštini, a ne na ulici. Zaradio je ovacije prisutnih. Tako su se na govornici smjenjivale tirade populizma o ugroženosti Republike Srpske, domaćim izdajnicima, i eto kako se na njima krčma slomila da nas brane. Kako se i očekivalo, opet "vruće krompire" iz vatre vadio je Milorad Dodik. Ne argumentima i objektivnim promišljanjima, nego tenzijom i urlanjem sa govornice, ponavljajući stare i dobro otrcane fraze o Srpskoj kao državi, o strancima, Turcima i slično. Masa je frentično pljeskala.
U odnosu na Dodika, koji se ponašao kao "seljačina", sirovina sa vrha Manjače koja se ne libi da lupne šakom od sto, Bosić je nalikovao na preplašenu curicu. Džaba mu engleski maniri, smirenost i staloženost, kada na publiku djeluje kao leksilijum. U Szp-u su izgubili iz vida da ovaj narod robuje mesijanstvu, da hoće lidere, Tita, Miloševića, Karadžića, jednostavo rečeno – muškarčine. U očima običnog Srbina Bosić izgleda kao neki šonja, kao obični mekušac.
I tako, SDS i njegovi partneri primaju udarac za udarcem, a pored one "svađe" sa srpskim patrijarhom i SPC, najbolniji je bio "kroše2 Bakira Izetbegovića. Dok su se Ivanić i Bosić bavili adresiranjem optužbi na Dodikov račun da vještački izaziva i održava tenzije između Banjaluke i Sarajeva (što nije daleko od istine), njihov partner u vlasti na nivou Bosne i Hercegovine, Bakir Izetbegović je još jednom omalovažio Republiku Srpsku. Ovaj verbalni napad Dodik je dočekao u gardu, dok se Ivanić naokolo kao uvrijeđena mlada žali da mu bošnjački član predsjedništva "radi iza leđa2.
Rezultat protesta
Sve se na kraju svelo na to "koga je bilo više" i 2kome narod više vjeruje2. Pored manjeg broja istinskih simpatizera i stranačkih aktivista, većinu "demonstranata2 činili su obični građani ucijenjeni dobijanjem posla ili ostanka na istom. Od Saveza za promjene do SNSD-a i njegovih koalicionih partnera svi su sve potencijale stavili na dovođenje mase u Banjaluku ne bi li u javnost stvorili privid podrške. Umjesto da u svojim firmama obavljaju svoje radne dužnosti i stvaraju višak vrijednosti, radnici su bili primorani da se trucakju pet sati do Banjaluke i natrag, da idu na doček američke amabsadorke na otvaranje vrtića u Doboju, da podrže Borisa Jerenića u Stanarima, i tako dalje.
I na kraju, niko još nije dao logički održivo objašnjenje zašto su organizovani protesti, tj. kontramiting, a opozicija već najvaljuje novi izlazak na ulicu.
