U Njemačku sam kao izbjeglica došao 1992. godine sa pasošem SFR Jugoslavije bježeći od rata i smrti. Još i danas čuvam taj pasoš i sa tugom ga ponekad pogledam i prisjetim se vremena kada sam mogao putovati po cijeloj Evropi i u više zemalja u svijetu bez viza.
Vremena i ljudi se brzo mijenjaju i najčešće na gore. Nacionalisti i fašisti i religijske vođe i fanatici rasturili su i razbucali jednu lijepu zemlju – Jugoslaviju, koja je, uprkos brojnim manama, ipak bila pristojno mjesto za život. U Njemačkoj sam ostao šest godina i onda je stiglo posljednje upozorenje: vraćajte se u svoju zemlju ili ćete biti protjerani. Gdje je moja zemlja, pitao sam se ne znajući šta da radim. Jugoslavije nema i ona me napustila, Bosna otjerala, Njemačka me protjeruje…
Pokušao sam 1997. da preselim u Ameriku i uspjelo je. Ta velika zemlja rekla mi je: evo, primljen si, dolaziš u vrtlog života i dalje plivaj kako znaš i umiješ.
Prije toga želio sam da dobijem pasoš novih državica na Balkanu za koje sam smatrao da im pripadam. Prvo sam zatražio pasoš Bosne i Hercegovine na konzularnim danima u Bremenu. Prethodnu veče, konzul Ambasade BiH u Bonu Sulejman Tihić rekao je na radiju Dojče Vele da građani nove države mogu dobiti pasoš za 140 njemačkih maraka. I krenuh prema predstavnicima vlasti nove države da zatražim pasoš i da se vratim u svoju zemlju.
Na vratima prostorija gdje su radili službenici nove vlade dočeka me jedan gorogan i upita: Šta hoš ti?
Kakav ljubazan doček! Ipak, idem dalje, nosim stari jugoslovenski pasoš i ličnu kartu, i kažem da sam došao po novi pasoš jer hoću da se vratim u Bosnu i Hercegovinu, u svoj Doboj. Evo, donio sam i 140 maraka…
- Dokumenti su uredu, možeš dobiti pasoš, daj 360 maraka – naredi mi službenica.
- Kako 360 maraka, sinoć je na radiju rečeno da pasoš košta 140 maraka – upitao sam zbunjeno.
- Lijepo, 140 za pasoš, ostalo za šehide – odbrusi predstavnica moje nove države.
Htjedoh da opsujem i novu zemlju i šehide i borce za kralja i otadžbinu i krst časni i junake domovinskog rata, ali ugledah kako me onaj gorogan nišani očima spreman da me ljubazno i kulturno bubne po leđima. Pobjegao sam glavom bez obzira…
Evo i konzularnih dana Republike Hrvatske u Bremenu. Pošto sam oženjen Hrvaticom, katolkinjom, krštenom u Trapistima u Banjaluci, smatrao sam da kao njen suprug mogu dobiti domovnicu i putovnicu. Uz to, imali smo i papire da smo samo nekoliko mjeseci prije rata zamijenili stan naše djece u Doboju za jednu podrumsku garsonijeru u Zagrebu.
Ulazimo moja supruga i ja kod predstavnika nezavisne Hrvatske, ona pruža svoju osobnu iskaznicu i krsni (križni?) list i kažu joj: sve je uredu, ali mora se provjeriti tvoj identitet, nađi dva svjedoka i prihvatamo zahtjev.
- Mogu li moj brat i moj suprug biti svjedoci? – upitala je žena.
Mogu, recite kako se zovu; supruga kaza naša imena i službenica, izvjesna gospođa Stojanović, poslije nekoliko sekundi reče: sve je uredu, daj 180 maraka za troškove provjere identiteta. Moja supruga se nađe u čudu, ali plati 180 maraka (ne sjećam se da li je dobila priznanicu) uz obećanje da će dobiti domovnicu i putovnicu i da uplati još 300 maraka.
Poslije toga, prilazim gospođi Stojanović sa pasošem SFRJ i ličnom kartom i pitam da li kao suprug svoje žene, katolkinje i Hrvatice, kojoj joj upravo uz moju pomoć utvrđen identitet, mogu dobiti domovnicu i putovnicu. A možda, pomislih, upali i to da sam rođen 1942. godine u Doboju koji je tada bio pod okupacijom Nezavisne Države Hrvatske. Službenica baci pasoš SFRJ na pod i reče mi da nosim tu četničku putovnicu ispred njenih očiju, ponovo pogleda u ličnu kartu i sa dozom sarkazma upita:
- Kaj je gospon Srbin?
Dok sam ja smušeno smišljao šta da odgovorim, moj šura, ženin brat, pomalo bijesno reče predstavnici Vlade Hrvatske:
- On jeste Srbin i jeste gospodin i to veći nego i ti i oni koji su te poslali da šikaniraš poštene ljude.
Tako je propao i moj drugi pokušaj da dobijem dokumenta kako bih mogao da se vratim u ''svoju zemlju''.
A da pokušam u konzulatu Srbije? – pade mi napamet jer sam, bog i duša, bio lijepo dočekan u Beogradu maja 1992. kada sam kao izbjeglica došao u tada još glavni grad Jugoslavije.
I zovnem predstavnicu vlade Srbije, glas sa druge strane žice pita me šta želim. Kažem: mogu li dobiti državljanstvo Srbije i pasoš pošto sam Srbin i srpskog roda. Malo je komplikovano, morate se odreći državljanstva Bosne i Hercegovine, pripremiti papire, procedura traje nešto duže, nekoliko mjeseci, možda i godinu-dvije. Potrebno je najprije da se uplati 800 njemačkih maraka za molbu, cvrkuće glas iz konzulata. Bog te mazo, ja jedva skupio i onih 140 maraka za be-ha pasoš, gdje mi je još 700-800 maraka? Predajem se, ostajem bez državljanstva i pasoša u kobojagi moje tri nove državice, krst im ljubim, što reče David Štrbac.
Dvije-tri godine prije moje potrage za pasošem, na radiju Dojče Vele govorio je predstavnik još jedne državice u stvaranju, kojoj je pripadao i Doboj, u koji sam namjeravao da se vratim i gdje bio moj provaljeni i opljačkani stan. Po Dejtonu to je bila buduća Republika Srpska, a član Vlade, izvjesni Momčilo Mandić, urlao je preko radija govoreći da svi oni koji su pobjegli (nije htio reći otjerani i protjerani) uoči rata moraju platiti najmanje hiljadu maraka da bi samo mogli ući u svoju novu otadžbinu.
Nekoliko dana poslije posljednje prijetnje Nijemaca da ćemo biti protjerani, u oktobru 1997. godine čuh da Amerika još prima izbjeglice iz Bosne, zatražih da preselim u obećanu zemlju i sve bi gotovo za tri-četiri mjeseca. Dobih u policiji papir da mogu izaći iz Njemačke i sa kćerkom i suprugom, bez pasoša, i sa dvije stotine dolara stigoh u Njujork 17. februara 1998. i tako počeh novi život u novoj zemlji.
Onaj predstavnik Karadžićeve vlade kasnije je uhapšen i osuđen zbog pljačke i danas je ugledni biznismen u Beogradu. U Doboju je moj stan provaljen drugog dana poslije mog odlaska u Beograd. Provalnik je na vratima napisao srpski borac, sve opljačkao što je našao, zatim pobacao knjige i moje rukopise na smeće… Nakon nekoliko mjeseci, provalio je u kuću nekog izbjeglice koju je takođe opelješio. A sve to radio je uz znanje tadašnjih vlasti. I on je danas ugledni biznismen, kao i svi kriminalci i pljačkaši iz posljednjeg rata u Jugoslaviji.
U vrijeme boravka u Americi ponovo sam zatražio pasoš Bosne i Hercegovine. Tada je bilo moguće da se sve sredi putem pošte: pošalješ potrebne dokumente, papire, slike i pare i potpišeš, i bogami, dođe pasoš. I platih to oko 150 dolara. Sada je to izmijenjeno: ko hoće pasoš BiH sa boravkom u Americi mora ići u Vašington što sa svim troškovima – avionskim kartama, smještajem u Vašingtonu, i nadoknadom za pasoš dođe i do hiljadu i po dolara. Mudre li odluke be-ha vlasti, krst joj ljubim, što ono reče David Štrbac.
U Americi sam dobio pasoš poslije položenog ispita za državljanstvo i to vrlo brzo i za 120 dolara. Sada sam među 30 posto Amerikanaca koju imaju pasoš sa kojim se može putovati u 174 zemlje bez viza. Istina, obavljene su sve provjere. Provjerena je moja kriminalna, porodična, stambena, radna i saobraćajna istorija i pasoš je poštom stigao za nepunih desetak dana.
Amerika je, ipak, obećana zemlja.
* * *
(Objavljeno na portalu E-novine i u knjizi Save Petrovića ''Ovdje su živjeli dobri ljudi'', izdanje Artprint Banjaluka i E-novine Beograd)
Trenutno stanje na graničnim prelazima donosi Auto-moto savez Republike Srpske
Stanje na graničnim prelazima možete pratiti UŽIVO i putem aplikacije za Android Auto-moto saveza Republike Srpske!
Čitaoci reporteri
Podjelite sa ostalim našim čitaocima ono što svakodnevno vidite, sa čime se susrećete, vaše utiske sa putovanja, neobične sutuacije kojima ste prisustvovali i zabilježili ih svojim foto-aparatom tokom ljetovanja, zimovanja, izleta... Pišite nam na našu email adresu:
