Srećni smo i time se hvalimo. Uspjeli smo da se nakon 28 godina okupimo, ispričamo i nasmijemo. Želimo da naše oduševljenje podijelimo sa svima. Izbrisali smo kilometre i godine koji nas dijele.
Sve nevolje prethodnih godina nisu uspjele da sruše i unište draž djačkog doba. Nismo to dozvolili ni mi, učenici osnovne škole koja se te 1990. godine zvala "Narodni heroji". Svojim prisustvom posebnu čast i zadovoljstvo nam je učinila naša razrednica, nastavnica Milka Žuža.
Na ovaj čas nije došla s dnevnikom već sa malo požutjelim papirom na kom smo se prije 28 godina potpisali. To smo joj poklonili mi onog dana kada smo požurili u svijet odraslih. Sve nas je prozvala, onima koji nisu mogli biti tu opravdala je izostanak a nas prisutne ocijenila visokim ocjenama. Naša Žuža je srećna jer smo prvenstveno postali dobri i obrazovani ljudi. Među nama ima inžinjera, ekonomista, profesora, trgovaca, ugostiteljskih poduzetnika a najviše ljudi.
Prije 28 godina pošli smo iz osnovne škole u svijet mladih spremni da se suočimo sa svim izazovima... Mi se nismo rastali, mi smo samo otišli.
Danas smo ponovo dosli na isto mjesto. Sve se promijenilo a mi smo ostali isti.
Psovke nežnosti
Sad shvatam:
nismo došli zadovoljni ko trave
što rastu da se zgaze kroz cvrkutave zore.
Mi smo zvezde
što ludo u mrak se stmoglave
i zbog jednog bljeska ne žale da izgore.
Imamo ruke
dobre
kao pijane laste
da se grlimo plavo i gasimo u letu.
I prisutni smo zbog neba što mora da izraste
u saksijama oka ponekome u svetu.
Prejeli smo se davno i zubatog i nežnog.
Sad svako pruža šape i nova čuda traži.
A sve je smešno,
i tužno,
i sve je neizbežno,
i ove istine dobre i ove dobre laži.
Prejeli smo se,
kažem, i svako ume da sanja,
i svako ume da psuje i ore daljine glavom.
I jednako je u nama i kamenja i granja.
I jednako je u nama i prljavo i plavo.
I svesni da smo lepi isto koliko i ružni,
stigli smo gde se gmiže
i stigli gde se leti.
I znamo šta smo dali,
i znamo šta smo dužni,
i šta smo juče hteli
i sutra šta ćemo hteti.
Goreli smo,
al nismo postali pepeo sivi
od kojeg bujaju žita i obale u cvetu.
Uvek smo bili živi,
pa ipak:
drukčije živi
od svih ostalih živih na ovom luckastom svetu.
I najzad:
tako je dobro što nismo samo trave,
što talasanja svoja nijednom vetru ne damo,
već smo zvezde što sjajem sve nebo okrvave
željne da budu sunce makar trenutak samo.{advpoll id='9' view_result='0' width='0' position='center'}