Kada se prilikom izgradnje Bazilike svetog Petra u Rimu zbog neke greške u konstrukciji srušila jedna apsida, slavni Mikelanđelo je izjavio: „Kad bi se umiralo od sramote, ja bih bio mrtav“.
Baš takvo osjećanje stida imam i ja kad god sebi postavim pitanje zbog čega se samo u Doboju ugasila jedna od najstarijih srpskih kulturnih institucija SPKD „Prosvjeta“. No, krenimo redom.
U Sarajevu je 20. decembra 1901. godine 29 srpskih intelektualaca uputilo molbu Zemaljskoj vladi da se osnuje društvo "Prosvjeta" koje bi pružalo materijalnu pomoć đacima i studentima, te radilo na prosvjećivanju naroda u Bosni i Hercegovini.
Od samog osnivanja SPKD "Prosvjeta", pa do konačne zabrane njenog rada 1949, oko Društva su se okupljali najeminentniji intelektualci toga vremena: Petar Kočić, Aleksa Šantić, Jovan Dučić, Pero Slijepčević, Grigorije Petrov, Jovan Cvijić, Đorđe Pejanović, Šćepan i Vasilj Grđić, Stevo Kaluđerćić, Risto Besarević, Dušan Kecmanović, Vladimir Ćorović, Adelina Paulina Irbi, Marko Marković, Đorđe Pejanović, Nedo Zec... koji su ne samo svojom velikom stvaralačkom i kreativnom energijom podsticali rad Društva već su ga kao legatori i materijalno pomagali.
Zabrana djelovanja nacionalnih društava uvedena je 1949. i trajala je sve do 1993. godine kada se obnavljaju i ponovo počinju s radom SPKD „Prosvjeta“, BZK „Preporod“, HKD „Napredak“ te kulturni rad Jevrejske zajednice.
Na proslavi stogodišnjice postojanja SPKD „Prosvjete“ Sarajevo akademik Teodor Romanić je, između ostalog, rekao:
– Gospođe i gospodo,
"Prosvjeta" je za vrijeme postojanja i rada bila udruženje potpuno otvoreno držeći se principa da svoje njegujemo i unapređujemo, a da kulturna i prosvjetna dobra bošnjačkog, hrvatskog i jevrejskog naroda iskreno i do kraja poštujemo. To je orijentacija koja danas logično dovodi do potrebe zajedničke saradnje pri realizaciji nekih projekata i sa "Preporodom" i sa "Napretkom" i sa "Jevrejskom zajednicom", pa na tom treba ustrajati.
Prije petnaestak godina u prostorijama Saobraćajnog fakulteta u Doboju održana je Osnivačka skupština „Prosvjete“ na kojoj je za predsjednika izabrana Velinka Perić, profesorica srpskog jezika. I to je sve što se dogodilo u proteklih 15 godina! Niti imaju prostorija za rad niti šta rade, niti se iko pita zašto je to tako! Koga god sam upitao zašto nema nikakvih aktivnosti obnovljene „Prosvjete“, niko mi nije mogao ništa reći, samo su nijemo slijegali ramenima! Sve me to podsjeti na one Njegoševe stihove:
„Moje pleme snom mrtvijem spava,
suza moja nema roditelja“
....
Gdje su to dobojski srpski intelektualci i kulturni pregaoci? Na ovo pitanje moguća su najmanje tri logična odgovora. Ili ih uopšte nema (što je malo vjerovatno), ili su se uhljebili u kojekakvim stranačkim odborima debele hladovine (što je vrlo vjerovatno) ili su se iz straha od eventualnog etiketiranja da su se srpski nacionalisti povukli u mišje rupe i tamo na miru grickaju svoju mizernu crkavicu od koje će prije bijedno umrijeti nego što će dostojanstveno živjeti (što je najvjerovatnije). Bilo kako bilo, ovako ili onako, jadno je da jadnije biti ne može!
Zato ja od srca čestitam i želim uspješan rad HKD „Napredak“, bošnjačkoj zajednici kulture „Preporod“ i Jevrejskoj zajednici grada Doboja koji s velikim entuzijazmom, voljom i pregalaštvom nastoje da u okviru navedenih društvaa očuvaju svoju kulturu, istoriju i tradiciju.
I za kraj da završim poslovicom: „Ja ću da kukuriknem, a hoće li svanuti, nije do mene!“
