Dobojski likovni salon je manifestacija za koju znam još iz studentskih dana, a to je bilo u periodu 2004-2008. Saznanje da takva manifestacija postoji u Doboju bila je povezna sa činjenicom da sam student umjetničke škole. Pitala sam se kada bi moglo doći da saradnje, onako sa studentskim nestrpljenjem. Takođe bilo je zanimljivo odgovarati u sebi na pitanja : Šta znači salonsko predstavljanje, koju obavezu nosi, i koja je poruka za publiku? Da li ta poruka treba da bude jednoglasna poruka svih umjetnika koji se nađu na izložbi, ili je u pitanju mnoštvo pojedinačnih poruka u različitom vizuelnom izrazu, a sa filozofskim, filmskim i drugim temama. Uvijek je to “intiman” čin za čije ispoljavanje nisam bila sasvim otvorena.
Prvi put sam se pronašla na spisku pozvanih 2015. godine. Bilo je veoma iznenađujuće. Znala sam da je fotografija sa temom tekstura ono što želim prikazati. Poseban akcenat stavila sam na opremanje fotografije, jer sam I opremanje vidjela kao dio izraza. Znala sam da ako primim poziv za narednu godinu ponovo ću izlagati. Ovaj put je bilo nešto drukčije u odnosu na prvo predstavljanje, tri akrilika na platnu, izričito u bijeloj i brzih nanosa špahtlom, različitog smjera. A na 19. Likovnom salonu izašla sam sa portretima, pastel tehnika, montirani u širu horizontalu. Sve likovne izraze koje sam zastupala bili su odgovor na moje pitanje umjetnosti: Šta je umjetnost za mene? Kojim pitanjem se aktuelno bavim. Ipak je to skup ličnih impresija iz svakodnevnog života, mog suživota sa gradjanima grada Doboja i šire, odnos bliže ili dalje prošlosti, ogledan u sadašnjem trenutku, kao jednom od presjeka stvarnog stanja moga života. Zato “posudjujem” bijelu iz oblaka koju sam vidjela pri prvom letu avionom, a lica iz svakodnevnice sa prijateljskim i manje prijateljskim stavovima. Ta lica su jedna traka, koja fabrikuje svakodnevnica, a i ja sam medju njima.
Tek onda kada se izložite očima javnosti, imate osjećaj da gustirate život kao i činjenicu da neko gustira vašu viziju umjetnosti.
