Na njegovim ulicama možete sresti pješake i vozače. Pješaci su najsrećniji među dobojskim nesrećnicima. Ali samo ako je riječ o pojedincima. Već kad se nalaze u parovima, Dobojlije umiju da postanu opasni, o većim grupama da ne govorim. Međutim, kada landraju okolo bez potrebe da se pred nekim dokazuju, oni unaokolo zjevaju poput predškolaca, pokušavajući u paklenom šarenilu dobojskih otužnih fasada, ulove neku uspomenu iz doba kada je Doboj bio normalniji i kada je život bio srećniji; a ako nisu iz Doboja, tada gledaju preko zidina njegovih oronulih zgrada, ka nebu, prisjećajući se koliko je samo lepo, plavo i nedostižno, naročito kada je ispod takva tuga, kao što je dobojska.
Hronično nezadovoljstvo gradom u kome si se našao, naročito se manifestuje ako poseduješ nešto što može da ubije čovjeka. Na primjer, auto. Najveći kreteni među Dobojlijama su, dakle, vozači. Činjenica da istim tim kolima, kojima su upravo zauzeli celu jebenu traku ispred banke u Kralja Dragutina kod semafora, teoretski mogu nekome da oduzmu život, u kombinaciji sa sopstvenim životom, koga ima sve manje i sve je ružniji, od dobojskih vozača pravi čudovišta kakvih nema nadaleko. Oni su spremni na svađu, na dreku, na potezanje ključa za točak, noža, suzavca ili pištolja, na ubistvo i samoubistvo i sve to najčešće pijani.
Iako možda tako ne deluje, Dobojlije nisu kreteni. Kreteni su oni koji upravljaju Dobojom. Svojom bahatošću, korumpiranošću i pljačkom, oni samo što nisu pojeli duh našeg grada, a samim tim i naš duh. Okruženi sa toliko đubreta, polako ali sigurno i sami postajemo đubre. Da bismo uopšte dobili šansu da ponovo budemo srećni u Doboju, najprije moramo da izbacimo đubre iz skupštine grada.
