Ona je Holanđanka s dobojskom adresom i humanim srcem koja je za osamnaest godina na put izvela oko 50 mališana bez roditeljskog staranja i uz pomoć donatora iz rodne Holandije sagradila 37 kuća za socijalno ugrožene.
Marliz van Hofen, inženjerku građevine siguran posao u Holandiji nije ispunjavao. Uz porodicu koja je početkom devedesetih dovozila pomoć u Doboj zainteresovala se za humanitarni rad i ostala u Doboju.
“Kako sam saznala da u Doboju nema nijedan dom za djecu, najbliži je bio u Banjaluci, u roku od nekoliko dana smo napravili plan za prvu kuću. U vrlo kratkom roku se pojavio donator koji je finasirao renoviranje kuće”, rekla je Marliz van Hofen.
U Prijateljsku kuću od tada su dolazili mališani i iz porodilišta. Neki su otišli na usvajanje, a neke je nakon mjeseci truda uspjela da spoji s majkama, što smatra velikim uspjehom. Danas brine o njih šestoro, a njihov uspjeh jedino je čime mjeri svoj.
“Ja sam ponosna na svako dijete koje uspije u životu. Ima ih koji su se udali, oženili, imaju djecu. Kad vidim da to ide, da krene, teče, nema veće radosti, nema većeg uspjeha”, kaže Marliz.
Boli je što za svakog štićenika ne može da obezbijedi posao, stan, fakultet. Tu bi joj valjala podrška naših vlasti, ali ona je tek na nivou pomoći za vodu i struju. Najviše podrške za sve što radi dobija iz Holandije.
“Kada djeca odrastu nađu se u teškoćama da ne mogu naći posao, nemaju od čega dažive, gdje da žive. U tom pogledu još nema rješenja, nema saradnje, da kažu opština, vlasti, ti imaš jedno dijete koje kada za godinu dana završi pa da ima obezbijeđen posao i platu“, kaže Marliz.
Ipak da napusti Doboj ne želi. Uklopila se, kaže, svoje nije zaboravila, ali je usvojila naše običaje pa je uz dva Božića i Vaskrsa počela i slavu da slavi.
“Mi smo krenuli da slavimo Svetu Petku. Sada je bila u oktobru, radi djece, napravimo pogaču, idemo u crkvu. Sve sam usvojila i sve poštujem“, rekla je Marliz.
Saradnici za nju imaju samo riječi hvale. Za deceniju kaže kuvarica Nina nisu se sporečkale. I njoj je pružila dom i posao.
“Novi život mi je dala i dan danas mi pomaže. Našla sam u njoj i mamu i tatu. Ja sam dijete bez roditelja, rasla u domu i meni je blisko ovo sve i tu sam osjetila za čitav život ljubav“, rekla je kuvarica u Prijateljskoj kući Nina Kaurinović.
Ukućani je zovu, teta, a mnogi mama. Svi njeni planovi su vezani za djecu. Osim svoje kćerke usvojila je dva dječaka iz Doboja. Onima koji su sada s njom posvećena je 24 sata, vodi ih na treninge, radi zadaću, pravi kolače. Uprkos neuređenijem sistemu od holandskog navikla se na, kako kaže, našu opuštenost. U rodnu grudu se ne vraća, jer kaže da nikad ne zna kada će se pojaviti dijete koje treba ljubav i dom.
