Neki zaluđeni stranci su sastavljali listu naroda prema empatiji i društvenom saosjećanju, i zamislite – Srbi su završili na posljednjem mjestu. Mi možda i jesmo najgori u nekoliko desetina stvari, ma možda smo najgori i u svim ostalim kategorijama, ali u empatiji i saosjećanju smo daleko iznad svih na ovom svijetu, a vjerujem i na onom svijetu.
Taj što je to sastavljao nema ni elementarna znanja o balkanskom mentalitetu, i ja bih mu preporučio da ovih dana posjeti Doboj, grad na sjeveru Bosne i Hercegovine, podijeljen inače u mnogo kategorija, od kojih su neke prema obližnjim planinama, prema pripadnosti nekoj političkoj partiji, prema navijačkom osjećanju za određene klubove, kao što je i većina gradova leglo nekih podjela. Međutim, od prije nekoliko dana, taj grad se pretvorio u jedno. Pretvorio se u jednu djevojčicu, jednu Ninu, kojoj je potrebna njegova pomoć.
Pitao bi se taj stranac sad kako to jedan grad, sa tridesetak hiljada ljudi, može da se pretvori u jednu djevojčicu? Kako to jedan grad može da postane tako glasan, prosto bučan, a sve u svrhu njenog ozdravljenja? Kako to jedan grad može da probudi toliko dobrog u osobama koje ga nastanjuju?
Naš grad je, stranče, već nekoliko puta postajao jedno. Prije dvadesetak godina, izmučen granatiranjima i ratnim sukobima, postao je jedno. Prije tri godine, suočen sa strašnim i nemilosrdnim povodnjem, sa bujicom koja je upropastila njegov fizički izgled, postao je jedno. Sada, kad Nina bije svoju bitku, on opet postaje jedno.
Zašto, pitaš se?
Zato što Doboj ponovo ima NADU. Istu onakvu kakvu je imao devedesetih, kakvu je imao četrnaeste. I tad su svi bili zajedno, bez struje, vode, namirnica, udruženi da pomognu jedni drugima, da prebrode teška vremena, po svaku cijenu.
Sada – nema ni granata, niti bujice. Sad je tu samo jedna djevojčica, koja bije svoju bitku, ali ne sama, jer tu smo mi, njena artiljerija.
Je suis Nina. Doboj je Nina.
