Nedelja iza nas je pokazala da dno kome se naivno nadamo ima podrum. Zabluda je misliti da, kad ga dotaknemo, možemo da idemo samo na gore. Idemo mi, ali nagore. U suprotnom smeru. Događaji u sedmici iza nas ukazuju na to.

U senci velikih tema kao što su deklaracija i turistički obilazak predsednika Srbije promiču nam male stvari koje život znače. To što sve teže živimo i što nas sve manje ima kompenzujemo time što su nam porezi sve veći, kao i računi. Ali, ko će drugi da hrani i brani državni aparat ako nećemo mi? Nije baš da smo zadovoljni, ali se niko i ne buni. Jel’ tako?

Кo juče nije gledao posebnu sjednicu Narodne skupštine Republike Srpske pošteđen je osjećaja stida, nerviranja i postavljanja onog čuvenog pitanja: Jebote, gdje mi živimo? Iako bi se to moglo reći za gotovo svako zasjedanje, moram priznati da je ovo bilo stvarno posebno.

Ovo mu dođe nešto kao nedićevska vlast, samo bez nemačkih trupa. Sa pendrekom i suzavcem, ali još uvek bez streljanja.

Dugo je naprednjačka bagra pokušavala da napravi naoružane partijske odrede. Prvo su pre nekoliko godina pokušali da MUP popune civilima, odnosno svojim članovima, pa je taj zakon skinut s dnevnog reda, očigledno intervencijom spolja. Preko krimnalizovanih državnih sekretara ovog ministarstva određen broj kriminalaca i batinaša dobio je službene značke, ali se ostatak policijskog kadra pokazao previše neutralnim u ratu Srpske napredne stranke sa građanima. Odlaskom Dijane Hrkalović, hobotnici smrti infiltriranoj u policiju odsečen je važan pipak, a uticaj mafijaškog vrha u MUP-u donekle je oslabljen. Valjalo je smisliti nešto drugo, represivno skoro kao policija, a rasprostranjeno isto kao i policija, pa i više.

Novinare mlate etiketama izdajnika i metalnim šipkama! Piscima zabranjuju pjesme! Studente nalaze mrtve u kanalizacijama ili ih nazivaju kopiladima! Nesuđeni brucoši čekaju pred ambasadama i odlaze zauvijek! Moje kolege, univerzitetski profesori, i dalje ćute!

Izbori, koji slijede u oktobru jedinstvena su i neponovljiva prilika da svaka građanka i svaki građanin Doboja izraze svoj stav.

U politici je kao i u životu. Pojedinačan stav u konačnom zbiru čini razliku.